Mesojedne biljke – ljubimci koje ne treba šetati

Radite cijeli dan, nemate vremena za kućnog ljubimca, ali biste voljeli da vas barem netko dočeka kada dođete doma? Psi i mačke nisu jedine zvijeri koje vas mogu svakodnevno uveseljavati. Postoje i prave male biljke - zvijeri koje vas zasigurno ne mogu ostaviti ravnodušnima. Možda ne spadaju u red Carnivora, ali to ne umanjuje njihove hranidbene sposobnosti. Naravno, pričamo o mesojednim biljkama (nazivaju se još i karnivorne ili insektivorne biljke) i otkrit ćemo vam zašto su one toliko posebne i nevjerojatne.


Da bismo mogli neku biljku proglasiti mesojednom, ona prije svega mora biti prilagođena na hvatanje plijena, tj. treba imati zamku. Također, mora biti sposobna probaviti svoj plijen (ili uz pomoć vlastitih enzima ili uz pomoć drugih organizama, poput bakterija koje će to napraviti umjesto nje) i apsorbirati njegove hranjive tvari koje će koristiti za svoj rast i razvoj.

Iako životinjski svijet uzima zdravo za gotovo svoju sposobnost jedenja i probavljanja hrane, evolucija se morala prilično potruditi kod ovih biljaka. Logično pitanje koje se javlja jest - zašto? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, naime ove biljke pronašle su svoj dom na posebnim staništima koja su siromašna mineralnim tvarima, posebice dušikom. Ovaj kemijski element je izrazito važan i bez njega organizmi ne mogu živjeti, pa tako niti biljke. Dakle slikovito rečeno, ove biljke jednom kada su pronašle svoj dom, odbile su ga napustiti, ali i dalje su morale preživjeti pa su jednostavno doskočile problemu nedostatka hranjivih tvari - umjesto da ih crpe iz tla, kao sve „normalne" biljke, one su počele loviti insekte, tj. leteće hranjive tvari koje su bile na dohvat listova.

Uređaji za hvatanje plijena ili jednostavnije rečeno - zamke, su zapravo preobraženi listovi koji mogu biti različite građe, no najjednostavnije ih možemo podijeliti na aktivne i pasivne zamke. Aktivne zamke su one koje hvataju plijen uz utrošak energije. Najpoznatija biljka s ovakvom zamkom jest zasigurno venerina muholovka (Dionaea muscipula, fotografija gore lijevo). Kada kukac sleti na njezinu zamku, dotakne osjetne dlačice koje registriraju da je ručak stigao, te se lisne plojke brzo zatvaraju i kukac više ne može pobjeći. Jednom zatvoren, uz pomoć probavnih žlijezda, biljka ga polako počinje jesti. Za razliku od aktivnih, pasivne zamke su one koje čekaju da kukac upadne u njih. One su vrčastog oblika, živahnih boja i skliskog ruba. Naivni kukci privučeni su nektarom, međutim niti njihovih šest nogu nije dovoljno da zadrže ravnotežu na skliskom rubu. Upadaju u vrč ispunjen probavnom tekućinom na svoje posljednje kupanje u životu. Nepenthes je najpoznatiji rod koji ima ovakve zamke (vrsta Nepenthes edwardsiana prikazana je na fotografiji desno).



Ovisno o mjestima gdje biljke žive, razlikuje se i repertoar njihove prehrane. Neke biljke žive u vodi te se hrane sitnim beskralješnjacima (kolnjaci i račići), no većina kopnenih jede kukce - muhe, moljce, mrave, leptire, kornjaše... Sve što im došeta ili doleti privučeno zanimljivim bojama, primamljivim nektarom ili opojnim mirisima. Ponekad i neki manji kralješnjaci poput žaba ili ptica znaju završiti u velikim zamkama tropskih vrsta roda Nepenthes. No takvi događaji su slučajni i rijetko se događaju. Ono što je važno napomenuti jest činjenica da su ove biljke potpuno bezopasne za ljude i ne postoji nikakva šansa da će vas prilikom šetnje tropskom kišnom šumom uhvatiti neka ogromna mesojedna biljka.

Ove biljke žive na svim kontinentima osim na Antartici. Poznato je preko 600 vrsta, a budući da se tijekom evolucije mesojedni način života među biljkama razvio neovisno, nekoliko puta, ovakve biljke možemo pronaći u različitim porodicama. Međutim, valja istaknuti rod Utricularia koji sadrži najviše mesojednih biljaka - preko dvjesto. U Hrvatskoj raste nekoliko vrsta mesojednih biljaka koje, kao što je već spomenuto, rastu na posebnim staništima koja su jako rijetka i ugrožena. Iako ove biljke ne predstavljaju nikakvu opasnost za čovjeka, čovjek predstavlja veliku opasnost za njih te iz tog razloga ovdje neće biti spomenuto gdje ih se može pronaći u prirodi.

No, to ne znači da ih ne možete imati kao kućne ljubimce i diviti im se na taj način. Neke vrste poput već spomenute venerine muholovke i vrčonoša iz roda Nepenthes te rosike (Drosera) moguće je kupiti u vrtnim centrima. Ako se odlučite imati ovakvog kućnog ljubimca, morate paziti na nekoliko sitnica da bi on veseo rastao. Budući da u prirodi ove biljke rastu na siromašnim tlima, nikako ih ne treba prihranjivati gnojivom, jer sve što one trebaju dobiju od kukaca koje uhvate. Zbog toga, kada ih trebate presađivati, najbolje je koristiti supstrat koji u sebi sadrži treset i mahovine. Vrčonoše zbog vrčeva koji vise najbolje je držati u visećim košarama. Trebaju minimalnu temperaturu od 18°C te su veoma osjetljive na mraz. Venerina muholovka je također osjetljiva na mraz, a minimalna temperatura koju podnosi jest 5°C. Obje vrste trebaju djelomičnu sjenu i vlažno okruženje. Za razliku od njih, rosike su na mraz otporne do osjetljive, a minimalna potrebna temperatura je od 5 do 10°C, uz dovoljno sunčeve svjetlosti.

Ovo su uistinu prekrasne i posebne biljke. Drugačije su od ostalih i fasciniraju svojim jedinstvenim strategijama za preživljavanje. Možda ne laju niti ne mijauču, ali svakako su korisne - love muhe i na kraju dana ne traže da ih vodite u šetnju. A možda je upravo to ono što tražite.